Hadžiluk plemenitom snu

Utiske i saznanja sa svojih putovanja Boris Maksimovi veoma uspješno aktuelizuje. Bez izuzetka, njegove putopisne minijature sadrže duhovite podsjetnike na to ko smo i kakvi smo, gdje živimo i o kakvoj se vrsti realnosti i kvaliteta naših života radi. Tokom cijele knjige Hadžiluk plemenitom snu nailazimo na zrele literarne refleksije o putovanju i njegovoj suštini, o tome šta putovanje jeste, koliko zapravo putujemo, šta od putovanja oekujemo, na koji nain putujemo i, uopšte, koje su i kakve mogunosti da se danas prevale hiljade kilometara bez mnogo glavobolje. Nekoliko ilustracija. U prvom poglavlju autor poredi putovanje i ljubav, jasno dajui do znanja da misli veoma ozbiljno kada dovodi u vezu dva ljudska stanja od kojih se i jedno i drugo zasniva na strasti i spremnosti da se prepustimo i da u potpunosti uživamo. Putovanje je kao ljubav. Da bi ga u potpunosti osjetio, moraš da mu se prepustiš u potpunosti, bez straha od onoga što te oekuje." Boris smisao putovanja isto tako vidi i u tome da neiji tui svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj". Njegova vizija i aksiologija putovanja zasnovana je na neposrednom iskustvu, na iskrenim osjeanjima i mislima, na sinkretizmu svih ula, ukratko na cjelini bia koje svoju kreativnu suštinu pronalazi na putu. Putovanje nije neki dio života ili, ne daj bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem ovjek plaa sigurnost monetama jednolinosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života." Ovako razmišlja hodoljubivi Maksimovi i na ovaj nain se objavljuje i ulazi u književnost. Putovanje je za njega stanje, ali i ekstaza. Putovanje je niz spoznaja, ali je putovanje i ona najvažnija samospoznaja. Putovanje je jedan vid duhovnosti, otkrivanje i premošavanje puta do samoga sebe. Jer jedini nain da ovjek vidi svoje korijene je da ih išupa."

U vremenu u kojem ljudi putuju ili neumjereno ili nikako, u oba sluaja bez sadržaja i bez literarnog traga o tome, putopisi Borisa Maksimovia pojavljuju se i osvajaju svojim urbanim šarmom, ali i onom finom melanholinom notom o doživljenim i punom emocijom proživljenim iskustvima s putovanja. To su mladalaka, studentska putovanja, prepuna entuzijazma i naivnog oekivanja od novih iskustava. Gotovo naivno privlano izgledaju ovi zapisi u kojima se autor s posebnim pijetetom odnosi prema mjestima koja je posjetio i ljudima koje je upoznao. Maksimovi uspijeva da, jezikom, ali i iskustvom lijepe putopisne književnosti, ukaže na injenicu da postoji magina privlanost putovanja, postoji kao ljudski poriv i potreba, ali i kao kulturološki in koji u ovoj umjetnosti zauzima posebno mjesto.

Saša Šmulja

Dettagli