Ispripovijedan u obliku unutrašnjeg monologa, gomilanjem kratkih, eliptinih reenica, novi roman Krune udine iznosi nam kroniku jednog odnosa izmeu dvoje ljudi pripovjedaa i Hane (»moje žene«, kako je pripovjeda naziva) koji je prožet estim eskalacijama bijesa, gomilanjem meusobnih optužbi, psihikim slomovima... Pozadina jaza izmeu to dvoje protagonista postaje razumljivija kroz povremene pripovjedaeve retrospekcije iz kojih saznajemo kako su se u meuvremenu odrekli svojih poslova, prijatelja, ali i vlastitog djeteta, koje su poslali da živi na selu te da su gotovo opsjednuti samo jednom mišlju: kako e od svoje kue i vrta nainiti što sigurniju utvrdu koja e ih zaštititi od izvanjskih civilnih opasnosti. Upravo zbog toga, opravdano se namee pitanje objektivnosti doživljavanja stvarnosti u kojoj protagonisti romana žive.
U tom smislu, misaoni naturalizam i fragmentarnost diskursa koji karakteriziraju autorovo pripovijedanje mogu se promatrati kao odraz otuenosti suvremenog života i sredstvo za naglašavanje pesimistine vizije svijeta u kojem se kataklizma možda ve dogodila, a budunost poiva na pukom životarenju likova u situaciji koja ne nosi nikakvu nadu u mogunost promjene, ili pak povratka u stvarnost kakvu su neko poznavali i u društvo u kojem su tada živjeli...