Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, itaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga vlastito (palanako) životno okružje, tajkune, opu društvenu licemjernost i nihilistinu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uope stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaniine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru ope i ne samo virtualne ravnodušnosti.
Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) "pravila" ope društvene "igre" i "igrice", nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako ve ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih moguih "uloga" koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovnike knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za itanje Kipa slobode.