Branislav Glumac ne prestaje nas iznenaivati. Poslije specifinog interpunktuarija što ga je razvio kao dio svoje novije poetike sada nas stavlja pred gotov in s prozom za koju ne znamo u koji bismo je žanr svrstali. U njoj se sudaraju i memoarizmi, i autobiografizmi, i esejizmi, i feljtonizmi, i vinjetizmi, i okusi pjesme u prozi, i konfesionalizmi, i polemike sjekire i politike grilje autor se niega nije libio i od mješavine svega toga stvorio je žanr koji e tek dobiti svoje književno-povijesno i teorijski fundirano ime/naziv.
U sobi ispovjedaonici pisac se ispovijeda sebi samome. Gleda se u oi i kaže si sve u lice. Razgovor sa samim sobom bude mu vrlo ljekovit. Pisac se pere deterdžentom krajnje iskrenosti.