Od poetka svog stvaralaštva Andriana Škunca odmjeravala je svoju zemaljsku sudbinu i sudbinu svojega otoka s metafizikim, s onostranim, pa to i u ovoj poetskoj knjizi višestruko potvruje.
Zapravo se radi o slozi, o spajanju jednog životnog iskustva i dugotrajnog hodoaša posveenim mjestima Novalje i otoka Paga. U trajnoj izloženosti pejzažu njezin je tekst toliko impregniran iskustvom gledanja, vienja, prolaženja (hodopisa) da je i ova poetska knjiga svojevrsno obraanje otoku kao živom biu s kojim se autorica na neki nain identificira.
Ispod otoka, drugi je otok. Evo, dakle, ta reenica izvanredno može ocrtati preplete što povezuju sve otoke slojeve, potiu ga da može izdržati kušnju vremena, uveavaju mu vitalnost i ine ga projektivno vjenim. Doista, taj drugi otok je ona dubina, dubina nas iza sjene, iza onog što je skriveno.