Carica Univerzuma

Sudionici zloina opet su se našli na istome mjestu. Mjestu zloina. Zloina poinjenom nad mojim srcem.
Hladni vjetar je pirio, osjetila sam ga kroz kaput koji sam nosila. Crni vojniki ruski kaput sa velikim dimnjaarskim gumbima, dug do koljena motao mi se po nogama, obožavala sam taj osjeaj. Osjeaj mene U njemu sam se osjeala puteno, mirno i spokojno. Za ne povjerovati je, da jedan odjevni predmet može toliko dobrih osjeaja donijeti. Donijeti ti vlastiti identitet. Imala sam ja i drugih kaputa. Bila sam ovisnica o odjei, za svaku prigodu i svaku kombinaciju imala sam posebni dio ormara. Clara mi se esto smijala oko toga. U biti nije se smijala mojoj šašavosti i teženju perfekciji ve se i sama pronalazila u tome.
Kako bi i sama znala rei :" voljela je moju eleganciju".
No, da se vratimo mome kaputu, ispriati u vam priu o njemu.
Prije par godina radila sam kao store manager u jednoj odjevnoj kui u dalekom gradu u kojem sam poželjela i ostati.
Znate li zašto?
Zato što sam tamo bila netko svoj netko ja. Uživala sam na tome poslu bez obzira kako naporan i mukotrpan je bio.
Bio je fiziki i psihiki " full time". Na tuem jeziku i sa ljudima koji pojma nemaju tko si i kakvim to jezikom govoriš.
Iako, su to zapravo sve bile mane toga posla a za mene su bile prednosti.
Iskreno, ni danas ne znam zašto sam se tako osjeala. Pripadala sam negdje gdje nisam pripadala i taj osjeaj je bio neopisiv.
Veliki milijunski grad bio je za mene okruženje u kojem sam svaki dan mogla otkrivati nove ulice, ljude, mjesta i navike.
Dolazila sam iz male skuene sredine i nezamislivom mi je bilo vidjeti beskunika u sred ledene zime kako leži ispod motela u kojem sam odsjela.
Zamotan u neki poplun koji nije poplun ve je naslikao na najlon. Prvi dan sam bila užasnuta al ima nešto u ljudskoj podsvijesti koja te prisili da izbaciš na površinu svoju onu drugu ne bih rekla životinjsku ve neljudsku stranu, navikneš se na brzaka da te takve "stvari" ne diraju odnosno ne dou do " tebe".
Moj kaput ekao je mene neko vrijeme u trgovini na okruglom metalnom štenderu koji me je podsjeao na neka tamo druga vremena. Vremena socijalizma u kojem sam odrasla.
Zatrpan sa silnim vješalicama u krug, nikome nije dolazio do izražaja.
Bio je sam jedan jedini. Mislim da je ekao mene.
Od trenutka kada sam ga isprobala stopila sam se se njim. Pristajao mi je kao rukavica ruci. Od tada on i ja družimo se godinama. On je našao mene ja sam spasila njega od propadanja i bacanja po podu.
Nastavila sam u svom kaputu hodati prema Viktorovoj ulici. Vjetar je prodirao mi kroz kosti.
Svaki polet vjetar ledio mi je prste na rukama i nogama.
Jesam li vam priala o njegovoj ulici? Njegova ulica bila je jedna od onih ulica u koju ne ulaziš jer znaš da cijelim biem iz nje izai neeš.
ulazei u njegovu ulicu vratila su se sjeanja na neke tamo dane, dane u kojima nisam mogla zamisli svoj dan bez te neimenovane ulice.
Ništa se nije promijenilo, ama baš ništa. ak je kontejner za otpad stajao na istome mjestu.
Hodnik je bio oronuo kao i inae samo drugaiji, prljaviji i na visokim stropovima prepun pauine. Nisu se uli stanari te zgrade vjerojatno zbog silne hladnoe koja je ledila sve pred sobom.
Popela sam se niz malo stepenište i našla se pred njegovim vratima. Da Viktorovim vratima.
Pozvonila sam. Nisam kucala kao inae.

Dettagli