Poezija Dinka Teleana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvui, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna zaudnost knjige poezije Dok ti oi ne dogore brza, ritmina mjesta sraza onoga "nad" i onoga "realnoga", da ne napišem stvarnosnoga. Taj magini sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo ine i mnogi motivskotematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oi ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telean nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražei uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu rijei/stiha.