Dvorska kamarila

Našao se pred debelim sivim zidom, naslonio se i pogledao gore. Kula! Ona ista kula koju je ona nazvala kletvom i koje se plašila. Osjeao se tako blizu Neri kao da sjedi s njom u koiji i gleda neku daleku pritajenu strepnju u njezinim lijepim tamnim oima što su upravljene u vršak crne kule na koju se on sada naslanja kao na jedini ostatak razorene sree. Sav se prepustio osjeajima i oslonio se o debele zidine zurei preda se u tamni perivoj.
Vruu glavu pritisne o ledeni zid i sklopi oi. Boli se talasaju u njemu divljom snagom. Prepustio se nijemu oaju.
Nešto probudi njegovu pozornost, nešto muklo, jednolino ulazi u njegov duh i polako budi osjetila. Otvorio je oi i slušao.
U uho prislonjeno na zid kao da ulazi jeka dalekih udaraca, vrlo dalekih i jednolinih. Ponavljaju se u stalnom razmaku, kao kad bavar negdje daleko ili duboko nabija tupim udarcima punu bavu.
Prene se, podigne glavu i ogleda se oko sebe. Sluša, ali nigdje ništa. im se opet okrene k zidu uju se udarci. Ponovo prisloni uho na zid, uvjeren da mu se to priinja. Odmakne li glavu ne uje ništa, kad se približi uje jasno! To nije plod njegova uzbuenja.
Poe dalje, ogleda visoke i puste zidove i vrlo visoki prozori s debelim rešetkama. Promatra ga. Iza njega nema traga života. itav je dvor nijem i mraan. A ipak..."

Dettagli