Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjeaju, svaki užitak skupo plaaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skonava u trenutku kada se gase raunala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao kada se i ako dogodi nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vraanje istoga (Nietzsche) ili pak vjeno vraanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bia otet e, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.
Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemantinosti. Ogoljujui sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesniko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuuje pitati ono od ega netragom bježe svi pjesniki i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.