Za Šalamunovu poeziju, koja je oduvijek definirana svojom odlunom prisutnošu ovdje i sada, i istodobno uvijek i posvuda, fiksaciju i prisutnost dvojbe podrazumijevaju snažan potres. Glas Šalamunove poezije iznenada nije više tako akuzmatian jer je više nego ikada obilježen svime što je previše ljudsko, dakle, s vremenom i svojem predanosti tijeku povijesti: Odbaeni bit emo kao make u sanduk u naruje Boga Iako je svoje sudbinske prisutnosti posve svjestan (Umorit u se i zapostaviti. Spasi se.) leži u nainu na koji prihvaa svoju odgovornost, nešto gotovo elegino uzvišeno. Ako smo neko u njegovom pjesnikom stvaralaštvu radije pomišljali na uzimanje, sada su na redu davanje i vraanje: Uiniti u gradu? Vraao. Ni ranjavao ni ubijao. Vraao. S vremenom omoguene crte Šalamunovog govornika postaju sve prepoznatljivije i unesene u svijet koji naseljavaju i drugi ja. S nekima, a posebice onima koje uvstvo ili sjeanje oni ne dopuštaju izbor - povede na privilegirano mjesto, stupa u iskrene i ranjive odnose. Svijet više ne ovladava bezvremenim trenutkom (imao sam (...) sve u prirodi, ali bezvremeni), ve se svaki trenutak iznova uspostavlja kao bilo sluajna toka u nizu koji se ja u polifoniji potiho dotie prošlosti. Ono što zamjenjuje nekadašnje samodostatno rušenje i prisvajanje, koji su zbog izuzetosti iz vremena pošteeni odgovornosti leži snaga, koja usahnjuje, a koja je potrebna za naporno izgraivanje. U vrijeme odbaeni Šalamunov ja svoje prijašnje bivstovanje shvaa kao oblik ponavljanja koji završavaju u (mogli bismo naslutiti) ljubavnom buknuu: Nou je bilo udno. Uzavreo si moja plua. Ponavljanje poetaka pretvara se u prihvaanje neizbježnosti jednog kraja koji je doista vrijedan truda: Da. Kitovi e zatrijeti moj život. Dajem ga za ono što sam iskušao. Dajem ga za to što iskušavam sada.