Kad ovjek govori

Poput tijeka jedne paralelne svijesti rijei Jeana de Breynea slijevaju se u jednom dahu iz poetnog stanja ili prizora koji je potaknuo pjesmu preko zapleta proizvedenog upletanjem pitanja o ljudskom rodu do istjecanja inicijalne pomisli ponovo vraene u prezent i prvo lice. To je tek jedan, ali za ovog autora vrlo karakteristian slijed prenošenja zateene situacije ili dnevne introspekcije u prizmu pjesme, tj. u ozvuje koje Michèle Aquien naziva drugom stranom jezika.
To nalije svakodnevnog jezika ovdje poprima ton žamora misli, koji je iznesen u svom izravnom obliku unutarnjega govora, ne ispravljajui fragmentarnost, nedoreenost, ravanja i žargon izvornoga naviranja, i koji upravo zahvaljujui odsutnosti razjašnjavanja i prerade stvara tenu i gipku cjelinu. Više nego rjeitost, upravo zvuk i ritam vode pokret pjesme u vrtlog vertikale koja e esto nai uporište u zadnjem stihu.
Sam taj nain ujedno upuuje i na sadržaj zbirke Kad ovjek govori, koji u centar zbivanja stavlja meuvrijeme, meurijei, sporedne pokrete, išekivanja, ne bi li iz tog rubnog kuta osvijetlio pitanje vremena, ljudskog trajanja, mehaniku kretnji i ponašanja unutar zadanog društvenog okružja. Kao svojevrsni negativ, tema nedogaanja i mnogih prostora izmeu zrcali obrise prisutnosti.
Pjesme esto poput slike, bljeska ili fotografije fiksiraju pažnju šetaa-promatraa, koji traži i primjeuje ljepotu pojedinih lica, potencijalnu veliinu bia i raspon ljudskih mogunosti, kao kontrast i protutežu intelektualnoj bijedi i fijasku društvenih ideala.
Kad se ulicama stranim ili poznatim uputi ususret svojoj vrsti, Jean de Breyne kree s predumišljajem: želi se suoiti s ovjekom i podignuti njegov pogled.

Dettagli