Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristei se jednom idejom ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki lisice. Poigravajui se mnogostrukostima, pokazujui velianstven rep i mijenjajui maske, putujui literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih amerikih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugreši piše roman o pripovijedanju.
Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uope još priati prie, je li mogue samo tako stvoriti roman i ispripovjediti priu te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili pria sama, sve su to pitanja koja pokreu Lisicu. Poigravajui se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je velianstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima ije prie mijenjaju itatelja. Takve prie mogu stvoriti samo briljantni pripovjedai, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugreši.