Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopem ljudskom trpljenju i životu kao dosuenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se dogaa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj "stvarnosti". Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetina lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga ovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentinoga životnoga iskustva (mladosti suoene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smru) usuuje se pitati ono od ega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o traginosti svega ljudskoga. ()
Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se neete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu proitati (bar jednom) od poetka do kraja, više ne moi vraati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za itanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj e knjizi nai bar dvadesetak onih kojima e se, pa makar i bolno, ali i katarzino vraati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: "O emu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti." I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štienici bilo kojega europskoga vrtia iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razoblienjem te vjeite šutnje.
Delimir Rešicki