Tomica Bajsi pripada onoj skupini pisaca koja doista slavi život i razliku. Bajsi zna da je svaki ljudski život neponovljiv. Pripada onoj izumiruoj vrsti ljudi koja ne eka da svijet stigne na ekran, nego ima hrabrosti suoiti se sa svim životnim izazovima od najuzvišenijih radosti do najdublje patnje.
Tomica Bajsi jedan je od rijetkih lovaca na metafore i znaenja jer savršeno dobro zna da negdje ipak postoji toka u kojoj jezik, osobito onaj pjesniki, još uvijek ima razloga postojati. Jer, možda negdje postoji i ona kristalna kocka vedrine o kojoj je pjevao Tin Ujevi. Ako se i danas krije negdje u prostorima suvremene hrvatske književnosti, onda je posjeduje Tomica Bajsi. I dijeli je s nama bez ikakvoga zazora i sebinosti. Kako je može imati netko tko je doista vidio nevidljivo more iskona? Pa i ono u kojemu uvamo sebe od sebe samih: to naše nevidljivo more, sunce, sol, valovi, plime, oseke i jedno jedro, kada smo pomislili da više nigdje nikoga nema.