Nabokovljev sedmi roman, Oajanje, pripoveda parodijsku priu o Hermanu Karloviu, proizvoau okolade koji, poput Raskoljnikova, dolazi na ideju o savršenom zloinu da iscenira sopstvenu smrt ne bi li se domogao novca od osiguranja. Iako sebe smatra genijem, glavni junak se otkriva kao opsesivni, narcisoidni i neurotini megalomanijak, a naizgled trivijalni zaplet kao paravan za bravurozno delo neverovatne imaginacije, u ijem se centru nalazi motiv dvojnika (jedan od omiljenih autorovih književnih motiva) i pitanje umetnikog stvaranja gde je umetnik vrhovno božanstvo koje kroji svoj mali univerzum iz isto larpurlartistikih pobuda, a ne sa ciljem bilo kakvih moralnih pouka.
U ovoj vrsnoj (i na mahove urnebesno zabavnoj) parodiji detektivskog žanra, Nabokovljev podsmeh upuen je i dežurnim pajacima" Dostojevskom, frojdovskim psihoanalitiarima, marksistima, komunistima. Iako originalno napisan na ruskom tridesetih godina prošlog veka, sam autor je nedugo potom roman preveo na engleski. Kako je tek pokoji od tih primeraka preživeo nacistiko bombardovanje tokom II svetskog rata, Nabokov je imao priliku da pred objavljivanje romana na amerikom tržištu 1965. udovolji svom dobro poznatom porivu za autokorekcijom i strogim stilskim standardima i engleski prevod radikalno preradi. Na osnovu te, danas kanonske, verzije nastao je i sjajan srpski prevod Davida Albaharija, u kojem e svi poklonici Nabokovljevog opusa i ljubitelji majstorske veštine pripovedanja naprosto uživati.