U pjesnikoj zbirci Oštrina miline" Barbare Korun kao svaka simbolika toka u prostoru i vremenu bezdan je dvostruk jer objedinjuje visinu i dubinu, nebo i podzemlje, bezoblini nered prvobitnog praska i paklenski oganj apokaliptikih dana. Ako prezremo ambivalentnu prirodu bezdana, gubimo iz vida njegov temeljni kozmogonijski znaaj. I upravo nam se to zbiva u suvremenosti. Kada svi redom stojimo na rubu bezdana, obuzima nas panini strah od pada u dubinu. Bezdan je još samo toka krajnjeg užasa uranjanja i ništavila. Otkako smo izgubili dar za sinju visinu, u kojoj se gnijezdi sloboda pratemelja, bezdan je još samo okomita crta smrti. Za ljudski govor takvo stanje ima razorne posljedice jer iznosi na vidjelo strah od govora drugog. Stanje raspucanosti svijeta, koje je rodilo rije, okonava na rubu bezdana koju nazivamo zaglušenost. Nitko više nikoga ne sluša ako od toga nema koristi. U glasu drugih smo na oprezu i ekamo samo ono što služi našoj vlastitoj rijei. Na oprezu smo i ekamo na imenice koje kruže u krvi našeg vlastitog jezika, te su nam ve poznati i razumljivi. Nepoznate slojeve govora stranca, koji iz bezdana razliitosti izriu nerazumljivost i tajnovitost, ne želimo više slušati. O svemu tome svjedoe stihovi Barbare Korun profinjenim tkanjem dubina i visina poetskog izriaja i poruka koju donosi u svijet paradoksa i bezdana osmišljavajui ga suptilnom senzualnošu rijei i misli.