Pacijenti

Moj život je niz uzastopnih vrtoglavica koje prolaze samo kada mi se desi nešto izuzetno lijepo, kada pišem, ili, ako itam neku knjigu koja me povue u svoj solarni sistem i odvoji od onih uobiajenih stanja sukcesivne vrtoglavice! itajui novi roman Muhameda Mahmutovia primijetio sam kako se moja vrtoglavica polahko smiruje, slike zaustavljaju, a pred mojim oima sve postepeno dolazi na svoje mjesto. "Evo još jedne dobre knjige!" kažem sebi i nastavljam da itam. "Evo jedne spasonosne knjige!", ponovim, ovaj put nešto malo izmijenjenu i preciziranu, ocjenu, jer mi ova knjiga zaista donosi spas od hroninog vertigo stanja.

Mi, valjda, sanjamo i kada nam se ini da smo na vrstom tlu jave! Ovo tumaenje mi se ini više nego vjerovatno. Znamo to svi po tome što kada radimo ono što volimo (ja, kao što sam ve rekao, sebi najbolje doem dok pišem), kada nas zdrma neki osmijeh, ili ak i samo sjeanje na neki takav, izuzetan osmijeh, mi se trgnemo, prenemo se, i to ne kao iz sna, nego upravo: iz sna!

I za trenutak, svijet vidimo jasnije nego do tada i shvatimo da je vrtoglavica normalno stanje svakodnevne prazne jave, jave u kojoj nas nije obuzela radost, ni duboko potresao istinski zanos, ukratko, jave koja protie pokraj nas, kao kada promie pejzaž kroz prozor zahuktalog voza! Život nas nosi kao zahuktali voz, i sve što vidimo prolazi nam pred oima i ostaje nam nedohvatno. Iznenadni i snažni doživljaji ljepote i autentinog života poremete tu pokretnu traku što nam promie pred oima, kao kada voz iznenada zastane. I tek tada, ako to potraje, svijet se zaustavi, vrtoglavica proe, a mi dobijemo priliku da se napijemo vode s esme na peronu, da razmijenimo koju ljudsku rije s ovjekom na klupi, iako su, do maloprije, i taj peron, i ova esma, i ovaj ovjek s kojim priamo, bili samo mrlja rasplinuta u kretanju.

Da je život san znali su Dekart i Šopenhauer, Himeneš i Kalderon, Vergilije i Šekspir, da se prisjetimo samo ovih nekoliko najpoznatijih imena. Ali, oni su znali da je život san upravo zato što su iz tog privida života, života-sna, svi oni znali iskoraiti. Što su se budili! Svojim knjigama, i knjigama svojih pravih sabesjednika, svi su oni otkrili onu crveno obojenu ruku konice u vozu Povuci u sluaju opasnosti! i tako zaustavljali onaj voz koji ih je uljuljkivao u san i odnosio ih iz sopstvenog života!

Muhamed Mahmutovi se, bez ikakve sumnje, odranije pridružio onima koji su otkrili crveno obojenu konicu života-voza. Knjigom "Pacijenti" on je povukao svom snagom tu konicu. Voz privida, obmana, ideoloških floskula i laži, kojim svakodnevno putujemo, i svijet za koji mislimo da je pravi, a koji nam bukvalno prolazi pred oima, i dok itamo novine, i dok sjedimo pred TV-ekranima i slušamo vijesti, i dok se prepuštamo uljuljkivanju bulumente komentatora mudroseraca, plaenih da nas održe u tom letarginom snu odjednom je stao! Mnoge torbe i koferi popadat e; mnogi e putnici zaraditi vorugu ili modricu kada proitaju ovu knjigu. Ali e ih, koliko god to zvualo paradoksalno, upravo ova knjiga o snu i historiji probuditi iz letargije i prekinuti im lažnu sigurnost svakodnevno proizvoenog sna, podmetnutog kao život!

Ono što dramski paradoks ovog romana dodatno naglašava jeste književno neosporna injenica da je upravo osnovna tema ove knjige, dakle, san, efektno naglašen kroz nekoliko detaljno isprianih snova glavnih junaka ove knjige, ujedno ona najsnažnija poluga konice koja zaustavlja voz i pod ijim djelovanjem pria izlazi iz sna: Osveta! Centralnom liku, Omeru, u san neprestano dolazi njegov brat Salih, kog je muki ubio njihov najbolji "prijatelj" Ljuban, iz mirnih dana, srpski etnik u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Po pravilu, ti su snovi izuzetno uvjerljivi, realniji od jave, a dva ili tri takva sna odreuju kljune Omerove odluke, od životne važnosti i za njega i za njegovu suprugu Senadu i njihovu djecu.

Tako Mahmutovi realizuje svoju prvu

Dettagli