U svom kratkom veku Nastasijevi je napisao jednu zbirku pesama i uspeo da stvori sopstvenu, neponovljivu "rodnu" melodiju, ne oslanjajui se direktno ni na našu srednjovekovnu književnost niti na usmeno pesniko predanje. Na nov nain vratio je Nastasijevi pesmu u jezik, na nain suprotan od svojih prethodnika, jezikih slobodara; sažeo je i sapeo sve, išistio i oplevio, a da je u pesmi sve ostalo, i dogaaj i boja, i sona re i retorski obrt. Tu najveu istananost pesme malo je italaca prepoznalo kao svoju; taj stepen povlaenja u sebe, u sopstveni jeziki i duhovni zaplet, bio je kod nas nepoznat. Ipak to je poezija koja nudi toplinu, bliskost u rei i gestu, i zove nekud, a da to nije ni unazad, ni unapred.