Dobra poezija uvijek je, na posve odreeni nain, mukotrpna jezina kondenzacija, gravitacija koja nas vue, izmeu ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje ita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosuene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni klju za itanje bar novovjekoga ovjejega udesa openito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa esto prisutne, "altmodisch" metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti suuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u injenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.