Previše mi to. Osam djevojica

Pitanje u duhu svetog Avgustina: Da li je mogue mrzeti greh, a ne mrzeti i grešnika?" u središtu je filozofske i moralne dileme romana Previše mi to. Osam djevojica Darka Cvijetia. Da li oprostiti zloincu znai zahtevati i dopustiti bolje postupanje prema njemu nego što zaslužuje? Može li se zauzeti objektivan i impersonalan stav prema zloincu, odbaciti mržnja, bes i ozlojeenost, nakon što se pokajao i odslužio presuenu mu kaznu pred zemaljskim sudovima? Da li je (jedini mogui) odgovor na ovo teško pitanje: Previše mi to!" Centralna ideja romana sadržana je u jednostavnom zapletu: ratni zloinac vraa se iz Haga u rodni grad nakon što je odležao kaznu zbog poinjenih ratnih zloina i zloina protiv ovenosti. Povratak Filipa Latinovia, u idejnom smislu, predstavlja traženje ravnoteže nepravde ispravljanjem položaja u kom su se našli zloinac i njegove žrtve. Da li ono što je nepravda ukinula (ubistvom, nasiljem, silovanjem), retributivnom pravdom mora biti ispravljeno prema naelu: oko za oko, zub za zub"? U toj napetosti i nesrazmeri izmeu zloina i kazne odigrava se radnja romana Previše mi to. Osam djevojica. Težak je i kontroverzan pišev naum. Otuda i ne treba da udi toliko ulaženja i izlaženja iz primarnog teksta u tekstove drugih pisaca (Krleža, Dostojevski, Drakuli, Arent, Cvijeti...) koji su pisali i svedoili o ljudskom zlu. Poput meditativne formule, Cvijeti ponavlja iskaz: Strašno je biti (ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona)!", jer kao ljudi imamo tendenciju da zaboravljamo i zle i dobre. Meutim, to što je Filip Latinovi zao, ne znai nužno da smo mi dobri. Svi ljudi greše. I zato je podjednako strašno biti on, biti Filip Latinovi, ali i biti Darko Cvijeti, jer u Previše mi to. Osam djevojica, Cvijeti se zagleda u lice zla, prepoznajui u njemu samo svoje lice, svoje pokrete, svoj život, mogunost sebe dotjerana do krika, koji zanijemljuje i doziva ne-govor u tišinu." Zlo je teno. Završni deo trilogije Schindlerov lift, Što na podu spavaš i Previše mi to. Osam djevojica suštinski govori o fluidnosti zla, koje baš zbog toga što neretko ostaje nekažnjeno, generiše nova zla.

Sran V. Tešin

Dettagli