Repriza progona

Još dok sam po vrelom suncu nesigurnim korakom koraao prema kapiji slobode", ispunjen sreom i strahom istovremeno, opraštao sam onima što su mi ostavili ožiljke na tijelu i duši, mislei da zavedeni i zaneseni nisu znali što ine. A onima što su nacistikom politikom osmislili giljotinu nad nedužnim civilima zaradi etnikog išenja, morao sam oprostiti jer su bili daleko i u zaštiti istomišljenika što su im se hvalospjevom i za šaku cekina dodvoravali. Bez ljutnje koju sam pod noge bacio, vratio sam se u mislima pitanju od kog mi se krv u venama ledila: "Što me eka iza kapije i na putu dugom par kilometara do stana i hoe li ponovno hapšenje, nakon nekoliko koraka slobode, a bilo ih je esto, obnoviti i produljiti moju golgotu?" I dok je kapija slobode" u zjenici moga oka enormno brzo rasla, a misli se znojile pred moguim, zastrašujuim scenarijima kroz dolazee minute i sate, nešto poznato je u mojim ušima škripnulo, a oblai prašine sa makadama mi je zapuhnuo nozdrve:

Sjedni u hlad, tamo ispod šupe, za desetak minuta sam tu pa u te odvesti kui!" odjeknuo je muški glas sa moje desne strane poput naredbe, od ega sam instinktivno gurnuo ruke sa malim zavežljajem na lea, a glavu oborio ka cesti. Ispod oka sam u otvorenom prozoru automobila prepoznao oficira i bez rijei, u znak pristanka zakoraio u stranu, pogledom pratei oblak prašine ispred kog se, kao u bijegu skrivao crveni golf. Još od dana dovoenja u ovaj osmišljeni pakao poniženih i obespravljenih, od onih što su se barem jednom tjedno pred oltarom obvezivali na ljubav prema bližnjemu, pokušavao sam prema uenju iz vjeronauka, Bogu predati moje goleme i nerješive brige. Da sam ih time skinuo sa vrata nisam osjetio, ali da mi je On s vremena na vrijeme uzvraao rješenjem koje smo mi ljudi karakterizirali kao stjecaj povoljnih okolnosti, baš kao i u ovom sluaju, mogao sam mirno svjedoiti.

Sa povraenim mirom i ulivenim optimizmom, zahvalno sam misli posvetio onima, a bilo je i njih, koji su suosjeanjima, skrivenom pomoi, toplim rijeima, zalizivali moje rane i vraali nadu u postojanje normalnog sutra. Jedan od njih je bio i moj radni kolega iz Trudbenika Milutin, sa friško roenim nadimkom Kukanjac, pošten i dobronamjeran ovjek srednjih godina, ponekad stacioniran na liniji razgranienja pruženoj preko Putnikovog brda, a ponekad angažiran kao uvar u logoru Bare. Na Putnikovom brdu, govorio bi Milutin, misli bi posveivao svom ortaku sa radnog mjesta Marjanu, pitajui se, sjedi li upravo tada i on u suprotnom rovu, i kako bi on Milutin sa rafalom mogao jurišati na Marjana, kada zna da mu iza lea stoji radom i znojem sagraena kua i voljena obitelj. Kui je donio sa posla Marijanovu šalicu za kavu i iz nje pije, pa i kada mu gosti u uniformi izbiju, bez straha i stida pria o ljudini sa Usore, siguran da Marjan ne bi pucao, da mu se na nišanu pojavi on, njegov drug Milutin. Sjeajui se prvih dana stražarenja pored krcate barake zatvorenika, priao bi kako je kod kue veerao, a vojniku porciju sljedovanja iz kasarne, u nonoj straži kradom proturao izgladnjelim Grapanima. U zgradi gdje je stanovao, štitio je Milutin komšiju iz Osijeka, pokazujui zube zloestom i rasplamsanom nacionalizmu, a dok bi se u kamionu vozili ka zrelim pšeninim njivama Bosanske Posavine, milovao bi glavu djeaka Pere iz Kulaša, u vlastitom krilu usnulog, usporeujui ga glasno sa svojim sinom. I dok su mi zahvalne misli tekle od jednog do drugog lika Milutinovog kova, a zaslužili su spomen, doekao sam i mog oficira, nekadašnjeg radnog i kolegu sa post studija.

Tako sam stigao pred svoju zgradu u pratnji i automobilom, a dok sam se zahvaljivao i opraštao od uniformiranog oficira, iz zgrade je izašao milicionar, moj susjed, izgledom bi se reklo sretan, ali sasvim sigurno rastereen zbog slike ispred oiju što mu je dokazivala moju nevinost. Znao sam da e taj detalj proizvesti priu što e u jednom danu stii do mnogih ušiju i stvoriti mi željenu i

Dettagli