Osjeaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Boži piše u ovoj knjizi. Prolazei vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradei zbirku terminologijom bolesti, ali govorei uvijek emotivno, iz vlastite nemoi naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujui sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što ini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogunosti ovjeka. Što uiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Boži propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Boži postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, ak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. Monika Herceg