Ubij se, tata

Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega ežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvoene, a druge pak nagraivane, svakom itatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjeamo dok ih itamo ne odnosi se toliko na odnose meu likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unato svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.
Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva itatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova obinih kua i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorae iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjeaju, moraju ii, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.

"Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feministikom i klasinom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni sluajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antike drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatiara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo 'operativan', nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen prouavanjem 'mrakova' od kojih smo sainjeni." Nataša Govedi

"Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljaima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreu ne predstavlja samo kao nesreu, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim inom." Miljenko Jergovi

Dettagli