Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetine crne žui, koja nikada nee odgonetnuti za im to, zapravo, toliko pati ako ve ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolino duboko podsvjesno i prilino neiskazivo, ne uvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.
* O podsvijesti kao jedinoj uvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu ovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, ovjek koji je takoer obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici