Mislila sam da je zahvaljivanje prije ruka smiješno. Nisam ništa osjeala kada bih rekla Hvala ti što imam ruak". Iako sam proitala i upila puno knjiga na temu zahvalnosti. Sve do jednom. Probudila sam se iz dubokog sna.
Kada me pronašla tehnika Zahvalnosti na prvu sam pomislila, ovo je toliko jednostavno da ne može biti istina. To je to, luda sam, vrijeme je za bolnicu. Sama u pronai snage i naina da se prijavim na lijeenje. No, kako sam uvijek i svakome prvo dala šansu da mi se predstavi tako sam i tehnici Zahvalnost odluila dala šansu da se pokaže na djelu.
Trebalo se je prepustiti, otpustiti, oprostiti. Opraštala sam godinama, sebi, drugima i onima kojih nema. Svima. No nikada nisam otpustila i prepustila se. Kome se trebam prepustiti?
Tako sam Zahvaljivala na svemu. Zabavljala se. Odgovori su dolazili i prije nego bih postavila pitanje. Hvala, hvala, hvala...
I jednoga dana, Klik!
Olakšanje, osmijeh u srcu, srea koja se ne može opisati rijeima. Slobodna sam. Hvala, hvala, hvala...
Leptirii u trbuhu kao da sam zaljubljena. Svakoga dana pronalazim nešto ili nekoga kome kažem HVALA!
Hvala ti,Zahvalna