Žene na putu

Vesna Biga (Zagreb, 1948) završila je Filozofski fakultet. Pjesme, pripovijetke i radio drame objavljivala je u brojnim asopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna re, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi). Pripovijetke i pjesme su joj uvrštene u brojne preglede i antologije suvremene književnosti. Proza, poezija i radio drame prevoene su na: slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik.
Objavila: Oprezne bajke (prie, NZ Matice hrvatske, 1981), Iz druge ruke (roman, Naprijed, 1983), Vlasnik smrti (roman, Izdavaki centar Rijeka, 1987), Slike iz novog sjeanja (prie, Mladost, 1987), Dušin vrt (prie, Filip Višnji, 1995; Meandar, 2003), Nain pjesme (poezija, igoja, 1996), ovjek koji je eznuo udo (prie, Naklada MD, 1998), Autobusni ljudi, dnevniki zapisi 1991. - 1995. (Durieux, 1998; Forum pisaca, 2001), etiri straha (pjesme, Naklada MD, 2001), Oekujui nonog sokola, dnevniki zapisi (Filip Višnji, 2002); Uhodei vlastiti pogled (pjesme, Meandar, 2003), Ispod kapaka druge rase (pjesme, Naklada MD, 2005), Vidok koža (pjesme, HDP, Durieux, 2005), Sjenka na uzici (poezija, Meandar, 2009), Deset dolazaka (prie, HDP, 2009), Žene na putu (pjesme, Meandar, 2013), Bijela Panika (pjesme, HDP, Zagreb, 2013). Dobitnica je nagrade na Natjeaju za kratku priu Veernjeg lista za pripovijetku Besanica ge KS (1983). Izvedene radio drame: Premještaj, Vrata, Kuni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, ovjek koji je eznuo udo, Iz druge ruke.

Prostor i pjesma, tijelo prostora i tijelo pjesme dugotrajna su i nerijetko poticajna žarišta pisanja, jer kao da uspostavljanje razdaljina za pogled i oko, znak i predmet daje na sigurnosti da se neemo zaplesti u dobre obiaje i loše navike sugovornika, njihov govorni standard i jezinu valjanost. Tijelo prostora poticajno je za stvaranje anatomije grada, disanja, hvatanja ritmova i impulsa koje nam neprekidno stižu kao signal, opomena, prijetnja. Radost pisanja, kad sve oko tebe postaje graa za pjesmu, traje krae od onoga što zapisujemo i što itamo, jer zaustavljanje i zapisivanje onoga što traje i što se dogaa opasno postaje ope mjesto, razglednica za bližnje (nebo, let ptice, djeca u prolazu). ()
Strah od zatvorenosti nadilazi se dijalogom sa sobom, razgovor s podrazumijevanim vlasnicima znanja, nalogodavcima i oekivanim zadacima. Pjesnikinju, onu ili onoga koja nam govori lako je mogue vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti. Rije je o malim starinskim poslovima, reklo bi se, ali i njihovo išeznue govori o mnogoemu: "Meu tvoje prste useljava dolutali prostor,/ ne znam otkuda se stvorio, i zašto baš tu/ toliki prostor, a sve više biva njega,/ dok se tvoje ruke prave da i dalje obavljaju/ male starinske poslove" (Tijelo prostora). Napor koji isplivava, napor koji stvara obrise i sjene drugome jest u iznimnosti detalja, uvida koji ne stjeu stvari same po sebi, bezdanost je jedna od figura za pisanje, za postojanje, za opstanak.

Miroslav Mianovi

Dettagli